Promocija nove knjige Jasenke Lalović
U okviru obilježavanja 80 godina od kolonizacije Crnogoraca u Lovćencu je održana promocija novog romana “Zera luče” poznate književnice Jasenke Lalović. Događaj se održao u punoj sali restorana „Cetinje“. Osim autorke o romanu su govorile profesorice srpskog jezika i književnosti Marija Apostolovski i Snežana Marković, kao i glumica Narodnog pozorišta Ivana Šćepanović. Organizatori ovog događaja su Opština Mali Iđoš, Mesna zajednica Lovćenac, Udruženje Crnogoraca Lovćenac i biblioteka „Mitar Pešikan“ Lovćenac.
“Traganje za istinom često nas dovodi do samospoznaje, pomjeranja granica izdržljivosti i prihvatanja iskušenja. ‘Zera luče’ je upravo to – traganje za onom mrvom svjetlosti koja osmišljava sve, podstiče da ne posustanemo, daje nadu i vjeru. Tama, u stvari, ne postoji – ona je samo privid odsustva vječne svjetlosti. Suština je u samospoznaji sopstvenih potencijala kojima je dovoljna mala iskra da se pokrenu”, kaže Jasenka Lalović.
“Pisanje me često odvede na mjesta koja nisu nimalo laka. Kada oživljavam likove koji nose teške terete, nemoguće je ostati ravnodušan i ne osjetiti tminu njihovih duševnih borbi. Bude trenutaka kada se i sama zateknem u tom mraku o kojem pišem, kada se čini da nema izlaza. Baš tada, dok tragam za svijetlom u njihovim životima, pronalazim i ono sopstveno. Ponekad je to rečenica koja me iznenadi dok pišem, nekad usputna misao koju ulovim kad se najmanje nadam… Za mene je “Zera luče” upravo to – podsjećanje da tama nikada nije konačna. To malo zrno koje likovi pronalaze, često je isto ono koje i mene vodi kroz pisanje i život. Nadam se da će čitaoci to prepoznati, da će se nakon čitanja osjetiti osnaženim, makar za tu zeru nade i vjere koja je data svima nama. Kad je pronađemo, valja je čuvati, po njoj se upravljati. Uz nju život se ljepše i smislenije živi.
Skloni smo da vrijednost života mjerimo spoljnim pokazateljima. Zapravo je suprotno – samo ono što se suštinski iznjedri, uspijeva da odoli vremenu i traje. Ako želimo da prepoznamo te vrijednosti, dovoljno je da se osvrnemo oko sebe. Pretekne samo ono u šta su utkane istinske vrijednosti. Suštinsko se ne rađa iz kalkulacija, već iz duše spremne da primi i preda. Za taj gradivni proces važno je da razvijamo sebe kao moralna bića. Tek tada može nam biti dobro ispod sopstvene čapre – kad pronađemo sklad sa sobom, kad zavolimo ono što jesmo i gdje jesmo. Tada prestajemo da jurimo za onim što nam nije namijenjeno i da rasipamo energiju na beznačajna poređenja. Kada shvatimo da svako nosi svoj krst i svoju radost, lakše prihvatamo i sopstvene izazove. Tada prestaju da nas žuljaju tuđi uspjesi, jer znamo da naše vrijeme i naš put imaju svoje razloge zbog kojih su nam dati. Do mira nije lako doći, ali vjerujem da je to jedini put da se život osjeti punim plućima. To je proces koji traje cijelog života. Prihvatanje sebe često je bolno, ali neophodno da bi nam bilo dobro ispod sopstvene čapre. U tome je snaga i ljepota života.”
